Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

3.2.2020

Onemogućavanje pristupa sudu u praksi Europskog suda za ljudska prava (predmet Adilovska protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije)

Povodom zahtjeva br. 42895/14 Europski sud za ljudska prava 23.01.2020. donio je presudu kojom je utvrđena povreda prava na pristup sudu, a kako su činjenice iz predmeta kao i nacionalni pravni sustav slični institutu i pravnom uređenju jedinstvenih nužnih suparničara u našem pravnom sustavu, ovoj odluci potrebno je obratiti posebnu pažnju.

Činjenice

Podnositeljica zahtjeva Ajše Adilovska makedonska je državljanka, rođena 1963. i koja živi u Skoplju.

Godine 2004. gđa Adilovska pokrenula je parnični postupak radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini koja je bila u vlasništvu njenog oca. Pred nacionalnim sudovima njezina tužba je odbačena.

U tom postupku njene dvije sestre su se naknadno pridružile na strani podnositeljice zahtjeva kao tužiteljice.

Prvostupanjski sud je 2004. tužbeni zahtjev prihvatio, ali je presuda ukinuta povodom žalbe 2013. i tužba podnositeljice je odbačena zbog procesnih nedostataka jer ona i njene sestre nisu bili jedini zakonski nasljednici njihovog pokojnog oca, koji je imao petoro druge djece.

Žalbeni sud nije uzeo u obzir argument koji je iznosio odvjetnik podnositeljice zahtjeva da ostali potencijalni zakonski nasljednici nisu imali namjeru pristupiti postupku. Oslanjajući se posebno na članak 6. stavak 1. Konvencije, gđa Adilovska žalila se na odluke domaćih sudova koji su odbacili tužbu bez ispitivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je imala pravo pokrenuti sudski postupak i da je bilo nerazumno uvjetovati njezino pravo na podnošenje tužbe sudjelovanjem svih potencijalnih nasljednika njenog pokojnog oca, jer nikoga se ne može natjerati da se pridruži parničnom postupku kao tužitelj.

Uz to, prema relevantnom domaćem zakonu, svaki je suvlasnik u sudskim postupcima bio ovlašten tražiti zaštitu cijele imovine u odnosu na treće osobe. Podnositeljica zahtjeva smatra da su domaći sudovi trebali utvrditi relevantne činjenice i odlučiti o osnovanosti njenog zahtjeva prihvaćanjem zahtjeva u cijelosti ili samo djelomično, ovisno o procjeni. Ostali zakonski nasljednici koji nisu sudjelovali u postupku imali su mogućnost ostvarivanja svojih prava prema podnositeljici zahtjeva i ostalim tužiteljima u odvojenom postupku.

Vlada je navela da je u postupku bilo potrebno sudjelovanje svih zakonskih nasljednika, uzimajući u obzir zakonsku pretpostavku jednakih udjela svih suvlasnika. Nadalje je Vlada tvrdila da je pitanje položaja stranke pitanje materijalnog prava koje proizlazi iz uspostavljenog odnosa stranaka i predmeta spora, te bi ga trebalo ocjenjivati na temelju pojedinačnih činjenica slučaja. Budući da je žalbeni sud utvrdio da se nisu svi potencijalni zakonski nasljednici pokojnog oca podnositeljice zahtjeva uključili u postupak na strani podnositeljice zahtjeva, nije se ispitivala osnovanost građanske tužbe podnositeljice zahtjeva. Ovakvim tumačenjem postupovnih pravila nastojalo se zaštititi zakonske nasljednike koji nisu sudjelovali u postupku i na čija bi se prava moglo utjecati. Vlada smatra da bi bilo previše opterećujuće i protivno načelu procesne učinkovitosti kada bi se očekivalo da će drugi potencijalni nasljednici pokrenuti odvojene postupke protiv podnositeljice zahtjeva i njezinih sestara.

 Ocjena Suda

Sud posebno ističe da su važeća opća načela koja se odnose na pravo pristupa sudu sažeta u predmetu Zubac protiv Hrvatske (br. 40160/12, §§ 76-79, 5. travnja 2018.)

Sud smatra da je ono što je u ovom predmetu u pitanju proceduralna prepreka koja se odnosi na pravni položaj podnositeljice zahtjeva koji je spriječio domaće sudove u ispitivanju osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva, a ne suštinsko ograničenje prava koje postoji u skladu s domaćim zakonodavstvom.

Prema tome, Sud je ispitivao je li odbijanje žalbenog suda da ocijeni osnovanost tužbenog zahtjeva podnositeljice neopravdano ograničilo njeno pravo na pristup sudu.

Sud je u tom svjetlu ispitao jesu li (zahtijevajući sudjelovanje svih potencijalnih nasljednika pokojnog oca podnositeljice zahtjeva) sudovi podnositeljici zahtjeva nametnuli neproporcionalni teret, ugrožavajući pravičnu ravnotežu između legitimne brige za zaštitu prava svih potencijalnih nasljednika i prava podnositeljice zahtjeva na pristup sudu.

Sud primjećuje da se pitanje koje se tiče podnositeljice zahtjeva o pravu na podnošenje tužbe prvo pojavilo na raspravi održanoj pred žalbenim sudom, kada je odvjetnik podnositeljice zahtjeva izjavio da drugi potencijalni zakonski nasljednici njenog pokojnog oca nisu izrazili namjeru pridružiti se postupku. Te argumente, potkrijepljene iskazima svjedoka, žalbeni sud nije razmotrio.

Prema mišljenju Suda, uvjetovanje ispitivanja osnovanosti zahtjeva podnositeljice zahtjeva sudjelovanjem svih potencijalnih zakonskih nasljednika, koji su bili brojni, žalbeni sud nametnuo je neproporcionalni teret podnositeljici zahtjeva u pokušaju da osigura odlučivanje o njenom građanskopravnom zahtjevu.

Sud je posebno istaknuo da ne može zaključiti da iz dostavljenih podataka proizlazi da je ovo tumačenje žalbenog suda predmet dobro ustaljene domaće prakse.

Naprotiv, prema domaćem zakonu postoji mogućnost da sud prihvati zahtjev samo djelomično i odbaci preostali dio.

Sud nadalje primjećuje da su obje strane tvrdile da je bilo koji od nasljednika koji nisu sudjelovali u postupku bio u mogućnosti tražiti svoje imovinske zahtjeve u odvojenim postupcima, ukoliko su podnositeljica zahtjeva i njene sestre bile uspješne u građanskom postupku. U takvim okolnostima, bilo kakvi argumenti postupovne učinkovitosti po ocjeni Suda nisu mogli nadmašiti pravo podnositeljice zahtjeva da sudovi odluče o njenom tužbenom zahtjevu.

U tom smislu Sud na kraju primjećuje da ovaj nalaz ne dovodi u pitanje ishod u pogledu merituma domaćeg postupka.

Slijedom svega navedenoga, Sud nalazi povredu članka 6., stavka 1. Konvencije odnosno da je podnositeljica zahtjeva neosnovano spriječena u osiguravanju suđenja o njenom tužbenom zahtjevu.

Nešto više o predmetu Zubac protiv Hrvatske

Kako je prethodno ukazano da se ovaj predmet povezuje s predmetom Zubac protiv Hrvatske nije na odmet ovdje izložiti i taj predmet, a radi cjelovitije slike procjene prava na pristup sudu.

a) Činjenice

Podnositeljica zahtjeva, Vesna Zubac, državljanka je Bosne i Hercegovine i živi u Bijeli (Crna Gora). U rujnu 1992. otac podnositeljice je sklopio ugovor o zamjeni kuće u Dubrovniku za kuću u Trebinju (Republika Srpska, Bosna i Hercegovina). Nakon njegove smrti, njegov sin i suprug podnositeljice podnijeli su tužbu Općinskom sudu u Dubrovniku u kolovozu 2002., tražeći da se ugovor proglasi ništetnim na temelju toga što je potpisan pod prisilom za vrijeme rata u Hrvatskoj. Supruga podnositeljice zastupao je odvjetnik iz Crne Gore sve do veljače 2005., kada je slučaj preuzeo odvjetnik iz Hrvatske. Ovaj odvjetnik je na ročištu u travnju 2005., povećao vrijednost predmeta spora s 10.000 na 105.000 kuna. Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev u rujnu 2005. te naložio tužiteljima da tuženicima nadoknade parnični trošak u skladu s povećanom vrijednošću predmeta spora. Budući da je Županijski sudu u Dubrovniku odbio žalbu tužitelja, suprug podnositeljice je podnio reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Nakon što je njezin suprug preminuo, podnositeljica je preuzela postupak. U ožujku 2011. Vrhovni sud je odbacio reviziju navodeći da je vrijednost predmeta spora bila ispod zakonskog praga. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je smatrao da je mjerodavna vrijednost predmeta spora bila vrijednost naznačena u tužbi (10.000 kuna), a ne ona koja je naznačena u kasnijoj fazi postupka (105.000 kuna). S obzirom na to da je minimalna vrijednost predmeta spora za podnošenje revizije bila 100.000 kuna, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbacio reviziju kao nedopuštenu ratione valoris. Posebno je istaknuo da se, prema mjerodavnom domaćem pravu, vrijednost predmeta spora mogla mijenjati najkasnije na pripremnom ročištu ili na prvom ročištu za glavnu raspravu prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari. Međutim, tužitelj je povećao vrijednost predmeta spora tek u kasnijoj fazi postupka, kada više nije bilo moguće preinačiti tužbu. Ustavni sud je odbacio podnositeljičinu ustavnu tužbu u studenom 2011.

Pozivajući se na članak 6. stavak 1. Konvencije, podnositeljica je prigovorila da joj je onemogućen pristup Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

U presudi od 11. listopada 2016. Vijeće Suda je, sa četiri glasa prema tri, utvrdio da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije, navodeći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske primijenio pravila koja se tiču zakonskog minimuma za podnošenje revizije na pretjerano formalan način, i da je to bilo u suprotnosti s općim načelom postupovne pravičnosti koja je svojstvena članku 6. Konvencije.

Dana 6. ožujka 2017. predmet je upućen Velikom Vijeću na zahtjev Vlade Republike Hrvatske.

b) Ocjena suda

Ograničenje pristupa podnositeljice zahtjeva Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije bilo rezultat nefleksibilnih postupovnih pravila. Naime, mjerodavnim domaćim pravom i praksom predviđena je mogućnost izmjene vrijednosti predmeta spora u ranijoj fazi parničnog postupka čime je omogućen pristup Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u slučaju promjene okolnosti predmeta. Osim toga, podnositeljica je imala priliku iskoristiti „izvanrednu“ reviziju što bi joj također omogućilo pristup Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, ali ona to nije učinila.

Glavna funkcija Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda u Hrvatskoj, je osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Ograničenje pristupa tom sudu postavljanjem zakonskog praga ratione valoris opravdano je legitimnim ciljem da se Vrhovni sud Republike Hrvatske bavi samo važnijim pitanjima. Rješavanje nepravilnosti koje su počinili niži sudovi u određivanju vrijednosti spora, također je težilo legitimnom cilju, odnosno poštivanju vladavine prava i pravilnom djelovanju pravosudnog sustava. 

Prilikom ispitivanja je li sloboda procjene države glede načina primjene mjerodavnih ograničenja ratione valoris u ovom predmetu prekoračena, Sud je uzeo u obzir tri kriterija:

1) predvidljivost ograničenja,

2) snošenje štetnih posljedica zbog propusta počinjenih tijekom postupka (je li podnositelju zahtjeva nametnu prekomjeran teret u odnosu na te greške), te

3) pitanje „pretjeranog formalizma“ u primjeni ograničenja.

Iz razloga navedenih u nastavku, Sud je utvrdio da granica procjene nije prekoračena.

Ad.1.) Sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dosljedna i jasna po pitanju nedopuštenosti revizije kada je vrijednost predmeta spora promijenjena u kasnijoj fazi postupka. To vrijedi neovisno o tome može li se greška u postupovnim koracima pripisati nižim sudovima ili stranci u postupku. Osim toga, zakonom je predviđeno da je, u slučaju promjene vrijednosti predmeta spora, potrebno donijeti zasebnu sudsku odluku. Slijedom navedenog, bez obzira na to što su nižestupanjski sudovi prihvatili višu vrijednost predmeta spora u ovom slučaju (barem u kontekstu utvrđivanja potrebne sudske pristojbe), jasno je da su podnositeljica i njezin odvjetnik morali znati da se, u nedostatku posebne odluke od strane prvostupanjskog suda, naknadna izmjena vrijednosti ne može uzeti u obzir u svrhu pristupa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

Ad.2.) Prema mišljenju Suda pogreške koje su podnositeljici onemogućile pristup Vrhovnom sudu Republike Hrvatske mogle su se uglavnom i objektivno pripisati njoj samoj. Činjenica da je prvi punomoćnik, koji je naznačio neodgovarajuću vrijednost predmeta spora u tužbi, bio odvjetnik iz Crne Gore, a ne iz Hrvatske, bilo je isključivo pitanje podnositeljičinog slobodnog izbora punomoćnika. Jasno je da je mogla uzeti hrvatskog odvjetnika, što je kasnije i učinila. Nadalje, podnositeljica je imala mogućnost odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu koji nije nužno odgovarao tržišnoj vrijednosti nekretnine, stoga se ne može pridati nikakva važnost tvrdnji podnositeljice da je došlo do nerazmjerne razlike između vrijednosti navedene u tužbi i stvarne vrijednosti predmetne nekretnine. Također, podnositeljica je mogla mijenjati vrijednost predmeta spora, koja je prvotno naznačena u tužbi, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, ali to nije učinila iako ju je u tom trenutku zastupao hrvatski odvjetnik. Postupovni propust podnositeljice nije mogao biti opravdan kasnijim propustom dvaju nižih sudova jer bi to bilo u suprotnosti s načelom vladavine prava i zahtjevom savjesnog i pravilnog vođenja postupka i pažljive primjene mjerodavnih postupovnih pravila. Na kraju, podnositeljica nije mogla imati nikakva legitimna očekivanja koja proizlaze iz povećanih sudskih pristojbi koje je platila samo kao posljedicu vlastitog postupanja i čiji je povrat mogla zatražiti, ali nije iskoristila tu mogućnost.

Ad.3.) Glede kriterija pretjeranog formalizma, Sud je utvrdio da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije trebao biti vezan pogreškama nižih sudova prilikom odlučivanja hoće li nekome omogućiti pristup. U nedostatku bilo kakvog razloga da se dovodi u pitanje zakonom utvrđeni postupovni okvir o načinu na koji se vrijednost predmeta spora mora naznačiti, ne može se reći da je primjena obveznih odredaba u pitanju predstavljala pretjerani formalizam. Naprotiv, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske osigurana je pravna sigurnost i pravilno djelovanje pravosudnog sustava. Vrhovni Republike Hrvatske sud je na taj način ponovno uspostavio vladavinu prava u vezi s postupovnim propustom podnositeljice i dva nižestupanjska suda o pitanju koje utječe na njegovu nadležnost. Budući da je vladavina prava temeljno načelo demokratske države i Konvencije, ne može se očekivati da će Vrhovni sud ignorirati ili zanemariti očite postupovne nepravilnosti.

Slijedom navedenog, nije bilo nerazmjernog ograničenja prava podnositelja na pristup sudu niti prekoračenja domaće slobode procjene, stoga nije došlo povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

mr. sc. Iris Gović Penić



Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2020

Veljača

Siječanj

2019

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2018

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite