Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

19.12.2018

Uvjeti u zatvoru - primjena konvencijskih standarda

Europski sud za ljudska prava (u nastavku: ESLJP) uvjete boravka u zatvoru i pritvoru, istražnom zatvoru, odnosno u prostorijama namijenjenima za osobe lišene slobode radi sudskih, najčešće kaznenih i prekršajnih postupaka koji su u tijeku, sagledava u kontekstu članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Narodne novine - Međunarodni ugovori 18/97, 14/02, 14/02, 1/06, 13/17 (u nastavku: Konvencija), dok je Ustavni sud Republike Hrvatske načelna stajališta ESLJP-a u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima obradio u odluci broj: U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017.

Za uvjete boravka u zatvoru i pritvoru/istražnom zatvoru mjerodavni su članci 23. i 25. Ustava koji u mjerodavnom dijelu propisuju da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja, te da se sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo. Navedenim člancima Ustava odgovara članak 3. Konvencije kojim je propisano da se nitko ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, što predstavlja jednu od najvažnijih temeljnih vrijednosti demokratskog društva. Tim člankom je u apsolutnom smislu zabranjeno mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, bez obzira na doprinos same žrtve i okolnosti konkretnog slučaja. Da bi se radilo o zlostavljanju koje potpada pod domašaj članka 3. Konvencije, a time i pod domašaj navedenih članaka Ustava, zlostavljanje mora doseći minimalnu razinu okrutnosti, koja se ocjenjuje u odnosu na sve posebne okolnosti svakog pojedinog slučaja u kojem postoji sumnja na zlostavljanje, a uzima se u obzir i trajanje postupanja, fizičke i duševne posljedice, te u nekim slučajevima spol, dob ili pak zdravstveno stanje žrtve zlostavljanja, drugim riječima, ocjenjuje se združeni, kumulativni učinak svih navedenih uvjeta. Kod dokazane minimalne razine okrutnosti zlostavljanja obično nalazimo tjelesne ozljede ili intenzivne tjelesne ili duševne patnje, no izostanak navedenog ne znači da nije bilo ponižavajućeg postupanja, koje nije "vidljivo"; naime kod ponižavanja ili omalovažavanja pojedinaca dolazi do jasnog pokazivanja nedostatka poštovanja, ponašanja kojim se umanjuje ljudsko dostojanstvo, dolazi čak do osjećaja straha, nemoći, tjeskobe ili podčinjenosti, koji mogu slomiti moralni ili tjelesni integritet pojedinca i na taj način potpasti pod zabranu iz članka 3. Konvencije, odnosno članka 23. i/ili 25. Ustava u mjerodavnim dijelovima.

Trpljenje i poniženje kod svakog oduzimanja slobode trebalo bi nadići očekivano i, uvjetno rečeno, uobičajeno trpljenje i poniženje koje je sastavni dio lišenja slobode, ako govorimo u kontekstu članka 3. Konvencije. Stoga upravo države moraju osigurati da osobama lišenima slobode osiguraju takve smještajne uvjete koji su usklađeni sa potrebom poštovanja ljudskog dostojanstva, dok sama provedba oduzimanja slobode ne smije biti praćena trpljenjem ili nedaćama takvog intenziteta koji premašuje onu neizbježnu, očekivanu razinu trpljenja koja prati svako lišenje slobode. Uz navedeno, države moraju osigurati da je zdravlje i dobrobit svake osobe lišene slobode primjereno zbrinuto.

Ponižavajuće postupanje prema pritvorenim osobama očituje se i kod nedostatka životnog prostora u zatvorskoj prostoriji, kojemu je referentnu vrijednost površine vrlo teško, gotovo nemoguće utvrditi i to osobito stoga što postoje brojni drugi faktori koji su u svakom pojedinom slučaju mogu jednaku površinu zatvorske prostorije kvalificirati na drugačiji način. Naime, uz matematički izraženu površinu u kvadratnim metrima koja pripada svakom pojedinom zatvoreniku valja uzeti u obzir primjerice trajanje kazne zatvora na koju je pojedinac osuđen ili trajanje pritvaranja, potom mogućnosti tjelesne vježbe ili šetnje na otvorenoj površini van zatvorske ćelije, zatim valja uzeti u obzir fizičko i mentalno stanje osobe lišene slobode te drugi specifični elementi. Mjerodavni standardi koji se primjenjuju prilikom ocjene je li došlo do povrede članka 3. Konvencije zbog neadekvatnog zatvorskog smještaja ESLJP je utvrdio u odluci Ananyev i dr. protiv Rusije (presuda, 10. siječnja 2012., zahtjevi br. 42525/07 i 60800/08). Preduvjeti koji moraju biti ostvareni kako ne bi došlo do povrede članka 3.  Konvencije su da svaki zatvorenik pojedinačno mora imati svoje mjesto za spavanje u zatvorskoj prostoriji, zatim da svaki zatvorenik mora raspolagati s najmanje 3 m2 površine zatvorske prostorije, te da ukupna površina zatvorske prostorije omogućava slobodno kretanje među postojećim namještajem. Izostanak nekog od navedenih preduvjeta otvara put sumnji na ponižavajuće postupanje u zatvoru uslijed prenapučenosti. Uvažavajući osobitosti svakog pojedinačnog zatvorskog ili pritvorskog režima, ESLJP je prihvatio mogućnost svojevrsne naknade za neadekvatan prostorni smještaj, a radi se o nesmetanom pristupu prirodnoj svjetlosti i zraku na otvorenom, odnosno omogućavanja slobodnog kretanja koja bi osobi lišenoj slobode nadoknadila neadekvatne uvjete u zatvorskom prostoru1. Na taj je način, promatrajući združene učinke uvjeta u zatvoru/pritvoru moguće, unatoč inicijalnom nedostatku osobnog prostora, moguće neutralizirati ponižavajuće postupanje u smislu članka 3. Konvencije.

U za sada jedinom predmetu protiv Republike Hrvatske koji je raspravljen u kontekstu prava iz članka 3. Konvencije, Muršić protiv Hrvatske (presuda, 12.3.2015., zahtjev br. 7334/13) ESLJP je zaključio da nije došlo do povrede članka 3. Konvencije. Odluci ESLJP-a prethodilo je rješenje Ustavnog suda broj: U-III-6338/2010 od 5. lipnja 2012. o odbacivanju ustavne tužbe podnositelja, s obrazloženjem da ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari, u kojem je rješenju Ustavni sud utvrdio da se osporavajući razlozi istaknuti u ustavnoj tužbi iscrpljuju u ponavljanju razloga iznesenih tijekom postupka iz kojeg je proizašla osporavana odluka, dok navodno postojanje povreda istaknutih ustavnih prava podnositelj nije posebno obrazložio.

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je tijekom svog boravka u Zatvoru u Bjelovaru imao 2,25 m2 osobnog prostora za boravak, dok je Vlada RH dostavila podatke o površini zatvorskih prostorija i broju zatvorenika koji su bili smješteni s podnositeljem za vrijeme služenja zatvorske kazne. Iz službenih podataka proizašlo je da je podnositelj boravio u zatvorskim prostorijama koje su mu omogućavale korištenje između  3 m2 i 7,39 m2 osobnog prostora, a povremeno je koristio nešto manje od 3 m2 osobnog prostora. Navedeni uvjeti nisu bili u skladu s preporukom Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne2 i zahtjevima koje je propisao Zakon o izvršavanju kazne zatvora, međutim ESLJP nije ocijenio da je navedeno odstupanje dovelo do povrede članka 3.  Konvencije. To stoga što je svaka zatvorska prostorija u koju je podnositelj zahtjeva bio smješten imala izvore prirodnog svjetla i zraka, pitku vodu, te raspored namještaja koji mu nije smetao u kretanju, a bilo mu je omogućeno da se tri sata dnevno, u vremenu od 16-19 sati, slobodno kreće izvan zatvorske prostorije u kojoj je bio smješten. Od ostalih sadržaja koje su u navedenom zatvoru zatvorenici mogli koristiti bili su teretana, košarkaško igralište, igralište za badminton, stolove za stolni tenis i šah, koji su se nesmetano koristili u vremenu određenom za te aktivnosti, dok im je na raspolaganju bila i usluga gradske knjižnice, televizije i posuđivanja filmova. Podnositelj zahtjeva pred ESLJP-om nije mogućnost korištenja navedenih sadržaja osporio niti doprinio dokaze koji bi govorili u prilog nemogućnosti korištenja istih. Navodno loše higijenske uvjete u ćelijama, lošu hranu, nedostatan broj rekreativnih i obrazovnih aktivnosti te nemogućnost da se uključi u neki zatvorski posao podnositelj zahtjeva nije argumentirano obrazložio, dok  je ESLJP imao na raspolaganju i fotografije unutrašnjosti Zatvora u Bjelovaru, rekreacijskog dvorišta, zatvorskih ćelija i sanitarnih objekata, koji nisu ocijenjeni kao neadekvatni ili dotrajali. Stoga je donesena presuda u kojoj je ESLJP između ostalog istaknuo:

"(...) ESLJP je svjestan da veličina ćelija u kojima je podnositelj zahtjeva bio smješten nije uvijek bila primjerena, te da je tijekom boravka povremeno, u ne uzastopno kratkim razdobljima bio ograničen na nešto manje od 3 m2 osobnog prostora (vidi točku 60. presude). S tim u vezi, ESLJP izražava zabrinutost u vezi s 27 dana tijekom kojih je podnositelj zahtjeva imao manje od 3 m2. Međutim, u isto je vrijeme to bilo popraćeno dostatnom slobodom kretanja i smještajem u odgovarajućoj ustanovi. Dakle, ESLJP zaključuje da se, u okolnostima slučaja, ne može utvrditi da su podnositeljevi uvjeti u pritvoru (detention), iako nisu uvijek bili primjereni, dosegli prag težine koji je potreban za karakterizaciju postupanja kao nečovječnog ili ponižavajućeg u smislu članka 3. Konvencije (...)"

Ustavni sud je u više navrata ocjenjivao povrede prava osoba lišenih slobode u kontekstu nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja tijekom 2018. godine3. Ustavnim tužbama vezanima za uvjete u zatvoru prethodili su parnični postupci u kojima je odlučeno o tužbenim zahtjevima podnositelja protiv tuženice Republike Hrvatske radi naknade nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti, odnosno prava na tjelesni, psihički i duševni integritet, te pravo dostojanstva za vrijeme izdržavanja kazne zatvora. U tim slučajevima sudovi su ocijenili da podnositeljima uslijed utvrđenih smještajnih, životnih i zdravstvenih uvjeta u kaznenim ustanovama u kojima su boravili određeno vrijeme nije bilo povrijeđeno pravo osobnosti, odnosno pravo na dostojanstvo te pravo na tjelesno i duševno zdravlje u mjeri koja bi opravdavala naknadu štete. Tako je primjerice u predmetu broj: U-III-278/2016  od 13. rujna 2018. Ustavni sud donoseći odluku o odbijanju ustavne tužbe istaknuo da "(...) za ostvarenje prava na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti (dostojanstva) tužitelj nije dužan dokazati trajne posljedice odnosno smanjenje životne aktivnosti odnosno intenzivnu fizičku ili mentalnu patnju. Neimovinsku štetu ne predstavlja samo pojava fizičkog ili psihičkog bola ili straha ili pak smanjenje životne aktivnosti, nego i svaka povreda osobnosti i dostojanstva prema članku 19. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima (odluka Ustavnog suda broj: U-III-1437/2007). Naknada štete zbog boravka u neadekvatnim uvjetima u zatvoru, odnosno zbog povrede dostojanstva osuđenika iz članka 25. Ustava poseban je oblik naknade štete koji ne podliježe klasičnom utvrđivanju uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete. Dostojanstvo ima i subjektivni element koji se dokazuje saslušanjem tužitelja, pa ako sud to ocijeni nužnim, treba provesti i taj dokaz. U tom smislu saslušanje tužitelja je nužno, jer sudovi ne dosuđuju naknadu štete mehanički samo zbog činjenice da je tužitelj određeno vrijeme boravio u neadekvatnim uvjetima."

U dva predmeta Ustavni sud je utvrdio povrede iz članka 25. stavka 1.  Ustava u proceduralnom aspektu. U predmetu broj U-III-181/2017 od 19. travnja 2018., odluka o usvajanju ustavne tužbe, prvostupanjski sud utvrdio je da je podnositelj za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi boravio u sobama neodgovarajuće veličine, ali da to nije rezultiralo nečovječnim, odnosno ponižavajućim postupanjem koje je uzrokovalo povredu prava podnositeljeve osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje, uvažavajući ukupnu kvalitetu života podnositelj za vrijeme boravka u kaznionici, kao i mogućnost njegova boravka i provođenja vremena tijekom odsluženja kazne zatvora u drugim prostorima. Prvostupanjski sud utvrdio je da podnositelju nije narušeno psihičko zdravlje zbog uvjeta u zatvoru niti je pretrpio štetu koju opisuje, s obzirom da se nije obraćao liječniku niti je tražio uputnicu za psihijatra tijekom boravka u kaznionici. Ocijenjeno je da je podnositelj primjereno liječen, da nema psihičke niti fizičke posljedice uslijed neadekvatnog smještaja tijekom izdržavanja kazne zatvora te mu nije narušeno pravo u odnosu na koje potražuje naknadu štete. Drugostupanjski sud odbio je žalbu podnositelja i potvrdio prvostupanjsku presudu, smatrajući da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

U obrazloženju odluke kojom je usvojio ustavnu tužbu, Ustavni sud je između ostalog naveo:

"11.     Polazeći od navedenih načelnih stajališta Ustavnog suda i ESLJP-a, Ustavni sud utvrđuje da su u konkretnom slučaju sudovi utvrdili da je podnositelj za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne boravio u sobama neodgovarajuće veličine, međutim nisu utvrdili površinu ćelija/soba u kojima je podnositelj boravio. Naime, prvostupanjski sud izvršio je uvid u raspored boravka podnositelja u sobama i ostalim prostorijama koje je tuženica dostavila uz tužbu, te je izvršio uvid i u elaborat prostora Kaznionice u Lepoglavi, međutim, nije utvrdio u kojoj je sobi, koje površine, u kojem vremenu i s koliko osoba podnositelj boravio za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne odnosno je li i ako jest, u kolikim vremenskim razdobljima površina njegovog osobnog prostora bila ispod konvencijskog standarda od 3 m2. Osim toga, nije utvrđeno je li podnositelj mogao redovito zadovoljavati svoje higijenske potrebe, je li i koliko je mogao boraviti na svježem zraku i koristiti slobodno vrijeme (bilo na otvorenom ili u prostorijama samog zatvora), te jesu li ti čimbenici eventualno kompenzirali smještaj podnositelja u ćelijama s površinom manjom od 3 m2 po osobi, posebice imajući u vidu stajališta ESLJP-a u predmetu Muršić protiv Hrvatske (br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016., § 138.)."

Slijedom ovakvih utvrđenja Ustavni sud je ocijenio da odlukama redovnih sudova nije na djelotvoran način zaštićeno ustavno pravo podnositelja da zatvorsku kaznu izvršava u uvjetima koji su propisani mjerodavnim standardima te je utvrdio povredu prava iz članka 25. stavka 1. Ustava u proceduralnom aspektu.

U još jednom predmetu u kojem je usvojena ustavna tužba (odluka broj: U-III-1630/2017. od 30. svibnja 2018.) prvostupanjski sud je utvrdio je sljedeće činjenice: podnositelj je za vrijeme boravka u Zatvoru u Zagrebu bio smješten u sobi br. 84 s još pet do šest zatvorenika, a soba je bila površine 21,10 m2 i volumena 49,80 m3 i tijekom izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi boravio je u sobama neodgovarajuće veličine.  Unatoč navedenim utvrđenjima, prvostupanjski sud ocijenio je da podnositelj nije bio podvrgnut trpljenju ili poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja i poniženja povezano s njegovim lišenjem slobode koje je legitimno, jer je podnositelju kazna zatvora izrečena pravomoćnom presudom. Drugostupanjski sud odbio je žalbu podnositelja i potvrdio prvostupanjsku presudu, smatrajući da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a svoju odluku je utemeljio na utvrđenju da okolnost što je podnositelj boravio u sobama neodgovarajuće veličine sama po sebi ne upućuje na takvo ograničenje prava zatvorenika koje bi predstavljalo osnovu za naknadu štete.

U obrazloženju odluke kojom je usvojio ustavnu tužbu, Ustavni sud je istaknuo istovjetne povrede u pobijanim odlukama kao i u prethodnom slučaju, temeljeći svoju odluku između ostalog i na uvidu u zapisnik suda o obavljenom očevidu u Zatvoru u Zagrebu od 13. rujna 2013. i u zapisnik suda o obavljenom očevidu u Kaznionici u Lepoglavi od 28. veljače 2013. koje je podnositelj dostavio tijekom sudskog postupka, te je izvršio uvid i u nalaz i mišljenje građevinskog vještaka o izvršenom mjerenju prostora u Kaznionici u Lepoglavi, koji međutim, nije utvrdio u kojoj je sobi, koje površine, u kojem vremenu i s koliko osoba podnositelj boravio za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne u Kaznionici u Lepoglavi, odnosno, kao i u prethodnom slučaju, je li tijekom boravka u kaznionici površina podnositeljevog osobnog prostora bila ispod konvencijskog standarda od 3 m2, je li redovito zadovoljavao svoje higijenske potrebe, boravio na svježem zraku i koristio slobodno vrijeme na otvorenom ili u drugim društvenim prostorijama unutar kaznionice. Konačno, nije odgovoreno na pitanje jesu li navedene okolnosti eventualno kompenzirale smještaj podnositelja u ćelijama s površinom manjom od 3 m2 po osobi. Stoga je i u ovome predmetu utvrđeno da osporenim sudskim odlukama sudovi nisu na djelotvoran način zaštitili ustavno pravo podnositelja da zatvorsku kaznu izvršava u uvjetima koji su propisani mjerodavnim standardima, utvrđujući povredu prava iz članka 25. stavka 1. Ustava u proceduralnom aspektu.

U većem broju predmeta riješenih u 2018. godini (npr. U-III-4077/2017 od 13. rujna 2018., U-III-2731/2017 od 8. studenoga 2018., U-III-731/2016 od 13. rujna 2018., U-III-278/2016 od 13. rujna 2018.) Ustavni sud je ocijenio da su redovni sudovi utvrdili sve odlučne činjenice i okolnosti za odlučivanje o eventualnoj povredi osobnosti u postupku izvršenja kazne zatvora na način da su utvrdili površinu zatvorskih prostorija u kojima su podnositelji boravili za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne, sve okolnosti u vezi redovitog zadovoljavanja higijenskih i prehrambenih potreba, zdravstvene zaštite te mogućnosti boravka izvan soba i rada u tom vremenu, postupajući tako prema zauzetom stajalištu Ustavnog suda i sukladno stajalištu ESLJP-a iz predmeta Muršić protiv Hrvatske, obraćajući posebnu pozornost da su nedostaci u pogledu raspoloživog osobnog prostora zatvorenicima kompenzirani na drugi način. Drugim riječima, sudovi su utvrdili brojne kompenzacijske elemente koji su nadoknadili manjak prostora u zatvorskim sobama, pa je stoga u navedenim predmetima ocijenjeno "(...) da su osporenim odlukama sudovi na djelotvoran način zaštitili ustavno pravo podnositelja da zatvorsku kaznu izvršava u uvjetima koji su propisani mjerodavnim standardima zbog čega podnositelju nisu povrijeđena prava zajamčena člancima 23. i 25. Ustava i člankom 3. Konvencije."

Ivana Đuras, viša ustavnosudska savjetnica

________________________________________________

[1] odluke ESLJP-a Shkurenko protiv Rusije, odluka, 10. rujna 2009., zahtjev br. 15010/04, Norbert Sikorski protiv Poljske, presuda, 22. listopada 2009., zahtjev br. 17599/05, § 129., Vladimir Belyayev protiv Rusije, presuda, 17. listopada 2013., zahtjev br. 9967/06, §§ 32.-36. i Semikhvostov protiv Rusije, zahtjev br. 2689/12, presuda, 6.2.2014, § 79.

[2] The European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment

[3] podatci su pribavljeni zaključno s danom 1. prosinca 2018. i odnose se na adaktirane predmete



Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2019

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2018

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite